Odrastati i odrasti

-



Sjećam se… slušala sam ovu pjesmu doma u sobi na CD playeru. Naježila bih se i krenule bi mi suze svaki put. Razmišljala bih o toj neizbježnoj istini i pitala se kako će moj život izgledati jednog dana kada se sve promijeni. Kakav je osjećaj sresti staru ljubav s novom obitelji ili izgubiti sve dodirne točke s nekad najboljim prijateljima? Hoću li otići ili ostati? Koga ću voljeti? Koliko ću se promijeniti?

I dogodilo se. Odrasli smo, barem tako kažu brojevi. Ove godine je deseta godišnjica mature. Ne sjećam se više ni tko je sve išao sa mnom u razred, niti je bitno. Nemojmo se lagati – nismo se voljeli i završetak srednje donio je veliko olakšanje. Ali preseliti se, završiti studiji, izgubiti sve zajedničko s najboljim prijateljima to je promjena koja boli. Boli dok ne izgradiš neki novi svijet negdje drugdje. I shvatiš da se to događa svima.

Čim klupe i kvartovi prestanu povezivati ljude sve se veze počnu raspadati. Ispočetka ti to teško pada, osjećaš se kao Pale sam na svijetu. Jednog jutra se probudiš i nema više nikog. Boli te kad shvatiš da tvoji „prijatelji“ nemaju namjeru potruditi se održati prijateljstvo sad kad više nisi s njima svaki dan. Lako je bilo dok smo sjedili u istim klupama ili živjeli u istoj ulici, ali odvojiti malo vremena od novih superkul života za druženje sa starim frendovima, e to već predstavlja problem.

A onda i sam odrasteš i shvatiš da je ono što je nekad bilo potpuno nebitno, i ljudi koji su nekad bili tu sada su potpuno nebitni, i život kakav je nekad bio više ne postoji i sve je to kul. Ne mrziš više nove cure bivših dečki i ne preskače ti srce kad ih vidiš. Vodiš i dalje neke svoje unutarnje borbe, ali znaš da je bitno samo ono što je sada i ono što će biti. Zahvalan si na onome što imaš i na onome što znaš. Ponekad se osjećaš kao dijete, ali češće si svjestan mudrosti koju su donijele godine. 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Stari koferi

-
Slika
Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr
Pročitajte više

Imaš pravo na slabost

-
Slika
Nemoj se nervirati, nije vrijedno tvojih živaca. Ne plači nije vrijedno tvojih suza… Sakrij svaku emociju i od sebe same. Moraš biti jaka, ne smiješ ničemu dozvoliti da te povrijedi, ma niti da te dotakne. Hrabre, snažne žene, kraljice i ratnice mijenjale su svijet, a ne male cmizdravice. Zato uguši suze, potisni bol i nastavi dalje. Tvoja obitelj te treba, tvoj šef te treba. Posao ne smije kasniti, kao ni večera. Sve se više zahtjeva danas baca pred nas, tempo postaje neizdrživ. Nemamo ni vremena ni prava na bilo kakve slomove. Posebno ako si žena, po prirodi histerično biće kojim upravljaju podivljali hormoni. Ili si u PMS-u ili ti fali neka stvar. To su dva jedino moguća stanja i problema u životu jedne žene. Koje druge probleme možeš imati?  Nije ti gore nego ženi od mog trećeg susjeda, tvoj te muž bar ne tuče. A ona moja susjeda s prvog kata, troje male djece ima i sama je. To su ti problemi.  Šta tebi ima bit teško? Ja sam u tvojim godinama već dvoje djece podig
Pročitajte više

Strah - naš najmoćniji neprijatelj

-
Slika
Prošli tjedan sam napisala blog u subotu navečer, bila sam nekako umorna i htjela sam ga objaviti u nedjelju ujutro. No, nešto mi je šapnulo da sutradan više neće biti aktualan. Pročitala sam ga ponovno, u prvoj rečenici već ponavljam subota, subota, da u nedjelju to više neće imati smisla. Objavila sam ga tu večer unatoč umoru. I bolje, mislila sam. Imat ću manje posla u nedjelju. Probudit ću se oko 11, polako popiti kavicu, odraditi još neke zaostatke, skuhati ručak, malo počistiti, odraditi brutalan trening pa malo čitati. Mislim da nikad prije nisam imala tako detaljan plan za sljedeći dan, i nikad nisam bila sigurnija u njega, do te mjere da ni mobitel nisam stavila puniti preko noći. Pa bit ću kući cijeli dan, napunit ću ga kad god. Ne znam dal sam već bila budna ili u nekom laganom polusnu, al znam da nisam spavala. Ni u jednom trenu se nisam pitala je li java ili san, znala sam da se zaista događa. Prvo strašna tutnjava kao da se lavina kamenja kotrlja prema meni.
Pročitajte više