Waiting for the savior

Nosila te roda prema nekoj obećanoj zemlji, jednoj skladnoj obitelji… Trebala te iskrcati na posljednjem djeliću zemaljskog raja, al ispao si joj iz kljuna u neku jebenu Hrvatsku, u poprilično sjebanu obitelj, u najsjebanije vrijeme, vrijeme rata i inflacije, vrijeme krize i nezaposlenosti…

Tvoj život nije ni počeo a već je krenuo krivo, samo zato što te dopala neka šeprtljava, nemarna roda. Često se pitaš kako bi tvoj svijet izgledao da je glupača obavila posao kako treba. Da su tvoji roditelji bili potpuno spremni za bebu kad je stigla, da su imali novca, volje i vremena od djeteta stvoriti uspješnog čovjeka. Da nisu forsali svoje fiks-ideje, da su živjeli u skladu sa sobom i okolinom. Da su pametnije odlučivali, da su manje griješili i da nisi morao živjeti s njihovim pogreškama… Da nisu krivili druge za svoje neuspjehe, da se nisu bojali života i da nisu taj strah prenijeli na tebe.

Nešto kao pokušavaš sa životom koji te dopao, al nekako ne ide pa kriviš vrijeme, mjesto, državu, političare, okolinu, starce i onu jebenu nesposobnu rodu zbog koje si in the first place i dospio na krivu adresu. A onda skužiš da se pretvaraš u svoje starce, stojiš na mjestu, kukaš i čekaš da Bog ispravi svoje greške, da ti pošalje spasitelja koji ćete doslovno za ruku odvesti do tvog savršenog života, do tvog osobnog Edena, mjesta ostvarenja svih tvojih snova. Al spasitelj ne dolazi. Mora da te i Bog zaboravio, ili te opet dopao neki nesposobnjaković koji sad do sreće namijenjene tebi vodi nekog drugog.

Ima jedna pričica: Bio jednom jedan čovjek koji se utapao. Naiđe brod s kojeg netko upita: „Trebaš li pomoć?“ „Ne hvala. Bog će me spasiti.“ Naiđe drugi brod i ponovo mu ponude pomoć. „Ne hvala. Bog će me spasiti.“ Na kraju se čovjek utopi, dođe u raj i upita Boga: „Zašto me nisi spasio?“ Bog na to odgovori: „Pa poslao sam ti dva broda, budalo!“

Možda tvoj život i nije takav kakav je isključivo zbog nesposobne rode. Možda si sam trebao biti malo ambiciozniji, malo hrabriji, malo manje lijen... Možda ti je Bog poslao već deset brodova, a ti si ih propustio odbijajući napustiti „comfort zone” svoje voljene patnje. Možda nitko ne dolazi jer ti nitko i ne treba. Ti si sam svoj spasitelj i samo se ti možeš dovesti do obećane zemlje ostvarenih snova. Za to ipak treba mrvica vjere i puno hrabrosti, truda i upornosti.