Naučiti otpuštati

Zanimljivo je nabasat na vlastiti tekst koji te podsjeti na stvari koje si odlučila naučiti: otpuštati, odlaziti na vrijeme i nikad, baš nikad ne otvarati vrata kojima si jednom zalupila.  

Ponekad malo odlutaš od sebe, zaboraviš tko si, što želiš i kamo si krenuo. Glas duše postaje sve tiši, guši ga buka gužve na asfaltu… neki glasovi iz sjene neprestano ponavljaju kako se moraš ponašati, kako moraš razmišljati. Postaješ programiran za svakodnevno ponavljanje istih radnji. Nešto te guši u prsima. Previše pušiš? Ne, nije to. To duša vapi za slobodom i pokušava te upozoriti da si skrenuo krivo, potpuno krivo.

Ma koliko god bili glasni glasovi izvana koji ti govore da su stvari u koje si vjerovao s 20 s 30 postale utopija, ne daj da ušutkaju onaj tihi glasić iznutra koji je uvijek u pravu. I sreća je što nam se u životu uvijek pojave pravi ljudi u pravo vrijeme da nas nauče lekcije, inspiriraju i podrže.

Ne klize više ovi tekstovi glatko kao nekad, dugo sam bila daleko do sebe. I samo sam to zapravo htjela reći, zastranila sam. Čak sa sam i sama počela vjerovati da život ne može biti ono što izabereš. Jutarnja himna bila mi je pjesma Sjever:

Promijenio me svijet,

od sveg' odustajem,

bit ću kao svi,

neću sanjati više nikada…

Al uspjela sam otpustiti. Čak mislim da sam to ovog puta napravila na vrijeme, da nisam ostala duže nego što je trebalo. Što mi inače ne polazi za rukom. Ranije sam često imala osjećaj da predugo ostajem jer se bojim otići. A onda, shvatiš kako je život kratak i vrijeme sve brže prolazi. Luksuz je gubiti ga, a besmisleno je čekati  da prođe. Da prođe dan, da prođe tjedan, da prođe mjesec, pa se nakupe i godine. Mislimo da će biti bolje kad sve bude za nama, a grčevito se držimo za svari koje mrzimo.