Pula je prodana u turističko ropstvo
Bila jednom jedna šuma. U toj se
šumi moglo šetati, graditi kućice, igrati istraživača, skupljati šiške i ostala
dječja posla. Dvadeset godina poslije, ispred mene stoji klinac u bijeloj
majici. Traži me pass. Kakav pass? Camping pass. Ta je šuma sada kamp s
četiri zvjezdice. Pored dečka u bijeloj majici i njegove rampe možeš proći samo
ako si bogat gost ili posluga. I još bi jedna transformacija „ničije zemlje“ u
bogataško odmaralište prošla u tišini, da se u sredini nije našla jedna
kolateralna žrtva. Uljanik.
Otkad više nema vojske volim se
prošetati sa psom ili provozati biciklom preko Vallelunge do Katarine. Uz more
je, blizu mi je, nema puno ljudi. I zanimljivo je, jezivo zanimljivo. U
ostacima vojnih objekata i kojekakvih popratnih čuda može se naići na svašta.
Od igli i kondoma do leševa. Ne, ne pretjerujem, baš je tu ona luđakinja bacila
u more svoje mrtvo dijete, a tko zna kakve sve još neotkrivene tajne čuvaju
podzemni bunkeri. Nisam baš toliko nastrana da me takve stvari uzbuđuju pa bih stvarno
voljela da se taj prostor uredi. Ali da se uredi za nas. Ne za dečke u bijelim
majicama koji čuvaju rampe.
Uz postojeću infrastrukturu koju
je vojska ostavila u uporabnom stanju, prenamjena i ne bi bila toliko skupa.
Postoji niz objekata koji su se mogli preurediti u sportske i kulturne centre.
Postojeće staze, uz minimalno održavanje, mogle su postati šetnice, staze za
trčanje, rolanje, bicikliranje… Postojalo je i nekoliko nogometnih terena.
Zapravo radi se o prostoru na kojem bi se mogli izgraditi tereni za sve postojeće
sportove, pa čak i za metloboj. Sigurno nitko ne bi imamo ništa protiv mjesta
za roštiljanje, drvenih klupa i stolova za druženje, mjesta za chillanje…
Poneki kafić, noćni klub ili čak otvoreni prostor za koncerte i festivale nikom
ne bi smetao. A nikom ne bi smetao ni Uljanik.
Ali… s takvim projektom gradski,
županijski i državni vladari ostali bi praznih džepova. Zato je osnovana tvrtka
Brijuni rivijera koja je u državnom i županijskom vlasništvu. Najavljeni su
megalomanski projekti koji će istarski turizam vinuti u nebesa, doprinijet će
razvoju županije, otvorit će velik broj novih radnih mjesta, bla, bla, i ostale
bajke. Nije se građane puno pitalo, a kao da se ikad pita. Jedanaest godina
nije napravljeno ništa. Jedanaest godina Brijuni rivijera služi kao krava
muzara za izvlačenje državnog i županijskog novca. Objekti u međuvremenu
propadaju. Ono što su nekad bile funkcionalne zgrade, danas su ruševine, ono
što su nekad bile šetnice, sad su stazice kroz prašumu…
Očito je da se u županiji i gradu
radilo paralelno na nekoliko iznimno važnih projekata: izvlačenju love, rušenju
vrijednosti nekretnina i uništavanju Uljanika. Mission accomplished. Sada stiže
veliki spasitelj. Bogati investitor koji će napuštene vojne objekte pretvoriti
u luksuzne hotele i marine, a posrnulo brodogradilište poštedjeti daljnjih muka
jednostavnom likvidacijom.
Zbog ovog se osjećam kao da smo
izdani i prodani u turističko ropstvo. Naša zemlja i naše more prodani su bogatim
guzicama razmaženih turista. U ime otvaranja „novih radnih mjesta“ izgubili smo
stara. U ime razvoja izgubili smo povijest. I netko je umjesto nas odlučio da
smo ljudi koji samo mogu biti sluge eliti, a ne ljudi koji svojim rukama mogu stvarati.
Netko je odlučio da mi više nećemo moći uživati u ljepotama naše obale jer to
ne možemo platiti. Neko će postaviti rampe i dečke u bijelim majicama koji će
nam se obraćati na engleskom: May I see your pass, please? U luksuzna zdanja Brijuni
rivijere moći ćemo ući samo kao posluga. Moći ćemo se samo izdaleka diviti
nedostižnom životu elite, i plakati za našim u nepovrati izgubljenim
bogatstvom.
kako tuzno...a istinito!
OdgovoriIzbriši