Koliko bismo bili bitni u svijetu koji bi stao?

Na ulici se osjeća da je život lagano iskočio iz tračnica. Kvart je neobično pust za ranu večer usred tjedna. Jedan dečko u pothodniku na violončelu svira Con te partiro. Jedini slušatelj je jeka i dok kroz nju prolazim sama zvuk me neodoljivo podsjeća na orkestar s tonućeg Titanica. 

Moram priznati da sam pomalo opsjednuta distopijskim romanima. Svi mi se njihovi scenariji čine realnim. Čovječanstvo je parazit planete. Iscrpili smo iz nje zadnji atom života i mora se dogoditi neka jebena katastrofa da se Zemlja pročisti i samoobnovi. Nadam se, ipak, da će naše generacije živjeti sretno da kraja života.

Panika koja je stvorena oko koronavirusa pokazala kako se ljudi u kriznim situacijama vraćaju osnovnim fiziološkim potrebama. A da se razumijemo – ovo nije krizna situacija. Ovo je balon masovne panike i straha izazvan senzacionalističkim medijskim izvještavanjem o smrti onkoloških pacijenata i starijih kroničnih bolesnika. Smrt kakva god bila ružna je, but it's a circle of life. Strah od nje očito potiče neracionalno ponašanje.

Ljudi kažu da su trgovine opustošene. Već par dana nisam bila u dućanu pa ne mogu reći da sam na svoje oči svjedočila toj kataklizmi. Ali sudeći po količini praznih kutija iza Spara, ne bih rekla da ljudi lažu. Ja živim na rubu, otići ću u dućan kad mi u frižideru ostane pola limuna i malo salate. Do tad će me netko možda biti spreman ubiti zbog pola kile riže.

Svi vi koji ovih dana mahnito praznite trgovine – jeste li svjesni štete koju činite? Stvarate neravnotežu na tržištu što vodi do povećanja cijena i nestašice. Hoćemo li zbog vas brašno i ulje plaćati suhim zlatom? 

Realno, još se nije dogodilo ništa, baš ništa. Zato se pitam stoji li neka proračunata strategija iza plana širenja globalne panike? Događa li se u pozadini nešto puno veće, nešto s čega nam se treba skrenuti pažnja? Ili je iza svega trgovinski rat kojem je cilj oslabjeti pojedine zemlje, regije, kontinente?

Ako medijska propaganda može izazvati nestašicu osnovnih živežnih namirnica, što bi tek izazvala prava katastrofa? Jako smo si nekako bitni u tim našim malim životima, ponosni smo na svoje mjestu u sustavu, sustavu koji stoji na vrlo krhkim nožicama. Da sutra svijet zaista strane, koliko bi bile bitne naše karijere, naš novac i naš status? 

U svijetu koji bi se raspao bilo bi važno smo preživjeti. Vratili bi se na dno piramide, preuzeli bi nas životinjski instinkti, ljudi bi bili spremni ubiti za malo hrane, vode i lijekova. 

Čisti dokaz tome, i ljudskoj gluposti, su neredi u Ukrajini. Kad strah nastupi nestaje suosjećanja, a očito i mozga. Od straha da će im evakuirani sunarodnjaci koji su prevoženi u izolaciju prenijeti strašan virus, bijesna masa je razbila prozore na njihovim autobusima. Stvarno? Koliko glup moraš biti da misliš da ćeš biti manje izložen ako razbiješ prozor na autobusu koji prevozi tako opasnu stvar?

Što bi zaista bilo vrijedno u svijetu u kojem bi se dogodilo nešto puno gore od plasirane propagande? I do koje mjere bismo izgubili svoj ljudski oblik?