Lako je zaboraviti tko si

Tako je lako zaboraviti tko si. Nekad si prštao od ciljeva, želja i snova. Život je bio lunapark. Bio si mlad. A onda te progutao. Nestao si. Negdje u žrvnju svakodnevice smrvljene su sve nade u bolje sutra. 

Ovo više nisi ti, ovo nije tvoj život, samo beskrajan dan koji se ponavlja u nedogled. Netko izvana diktira tempo kojeg beznadno pokušavaš stići. Sve si dalje od prirodnog ritma vlastitog tijela. Umor, stres, nervoza, bijes, tuga… gomilaju se slažući slojeve opasnog eksploziva. Tik-tak, tik-tak… koliko još možeš držati zapaljeni fitilj pod kontrolom?

Jebi ga, tako je, mora se, ne možeš drugačije… ponavljaš si svake večeri pred TV-om. Drugima je lakše, drugima je bolje, svi su ti krivi što si odustao od ciljeva koji su značili život. Možda i nisi bio loš, al eto, nije ti se uvijek baš dalo, nije sve uvijek išlo glatko, a ti si se odlučio predati bez borbe. Jer na kauču je ipak mekano, toplo i sigurno.  

Odavno se više ne možeš sjetiti onog osjećaja duboko u duši kad je sve bilo na svom mjestu. Kad si bio miran jer si znao da si na pravom putu. S njega je tako lako skrenuti, a tako ga je teško ponovno pronaći.

Život na ljude baca zamke, prevrće putokaze samo da nas skrene s našeg puta. Da ostavimo naše duše za sobom kao nevažne sjene koje će nas povremeno podsjetiti na svoje postojanje samo da bismo im odmah potom ponovno okrenuli leđa.

Tako je lako zaboraviti tko si, utišati dušu koja vrišti za nečim novim, boljim, drugačijim. Tako je lako pristati na još jedan ponedjeljak u nizu.