Strah je najmoćnije sredstvo kontrole

Širenje panike oko ovog glupog koronavirusa potaknula me da nazovem doma. Na Dnevniku kažu: u Puli se prazne police dućana, nema više zaštitnih maski… panika, panika, panika…

Nazovem mamu, prokomentiramo tu temu u deset sekundi i nastavimo razgovor o stvarima koje se actually tiču naših života. A onda krene motivirajući roditeljski govor, koji slušam bez prestanka više od 30 godina. To zvuči ovako: a svima je isto, svi su nezadovoljni, to je tako… nigdje nije bolje, a šta ćeš…

I popizdim, ništa me u životu ne uspijeva iznervirati više od kukanja mojih vlastitih roditelja. Zašto se mene preko 30 godina uvjerava da mi u životu mora biti loše? Da se moram pomiriti s tim da mi je u životu loše? Zašto me se uči da ne mogu i da nemam pravo tražiti išta bolje? Odakle ta ideja da moraš do smrti trpjeti loš život i da nemaš pravo ni pomisliti da možeš napraviti išta kako bi ti bilo bolje?

Što je najgore, mislim da takav primjer nije slučaj samo u mojoj obitelji. Vidim ljude oko sebe, mlade ljude, mlađe od mene s istim stavom. Gledaju samo ravno kao konj pod klapnom dok netko drugi na sedlu drži uzde i bič. Hodaju putem koji im je zadan, pod teretom koji im je natovaren, i ne razmišljaju baš ništa.  

Društvo tako funkcionira. Ne gledaj, ne pitaj, NE RAZMIŠLJAJ! Samo slijedi zadan put, drhti pred bičem i ne posustaj pod teretom. A ja se pitam zašto? Ako su baš svi nezadovoljni zašto nitko ništa ne poduzima? Ako je svima loše zašto nitko ne teži tome da mu bude bolje? Kako se sistem u kojem baš nitko nije zadovoljan još nije raspao?

Izgleda kao da smo tako programirani, radni konji. Da služimo velikom gazdi – sistemu. Da ne bismo postali svjesni svoje vlastite snage i mudrosti, osjećaj nemoći mora se širiti društvom i prenositi s koljena na koljeno.

Što bi se dogodilo kad bi odjednom svi postali svjesni koliko su pametni, jaki, talentirani? Što bi se dogodilo kad bi svi ljudi na svijetu odlučili da ne žele robovati sustavu već da žele slijediti svoje snove? Što bi se dogodilo kad bismo se svi sutra ujutro probudili i rekli: fuck this shit! Isključili budilicu i odlučili da je to prvi dan našeg novog života.

Svijet bi stao. Da sutra ujutro odluče na posao doći samo oni koji zaista vole to što rade, svijet kakvog poznajemo u sekundi bi se urušio. Zato se stvara strah. Strah je najjača ljudska emocija. Ljudima u strahu najlakše je manipulirati.

Kad nas se ne bi držalo u strahu od gubitka hrane i krova nad glavom, tko bi nas natjerao da se budimo neprirodno rano, kasnimo, žurimo, pizdimo zaglavljeni u beskrajnim kolonama ljuti na sve one poput nas koji u isto vrijeme moraju negdje stići s istom svrhom? Tko bi nas držao u zagušljivim prostorima 8, 10, 12, 15 sati u komadu, a onda napaćene slao kući da sve svoje frustracije istresamo na onima koji nas jedini zapravo vole?

Kad nas se ne bi držalo u strahu shvatili bismo da smo jači od sustava koji nas tlači, a to sustavu baš i ne bi bilo po volji. Kad ne bismo bili u strahu ne bismo bezuvjetno vjerovali medijima i sigurno bismo propitivali razloge širenja globalne panike. Kad nas se ne bi držalo u strahu razmišljali bismo umjesto da brinemo. A ljudi koji razmišljaju svojom glavom su opasni. Zaista opasni.

Do sad sam svako to uvjeravanje da ne nemam pravo težiti boljem, kvalitetnijem, smislenijem životu shvaćala osobno. Kao nepovjerenje mojih roditelja u mene, moje sposobnosti, talent i snagu da stvorim bolji život za sebe. Sada mi je jasno da slušam sustav koji progovara kroz njih. Ljudi koji teže nečem drugom su prijetnja koju treba sasjeći u korijenu. Već u roditeljskom domu.