Život je trener
- Ne mogu.
- Probaj.
- Ne mogu!
- Probaj!
- Ne mogu!!
- Probaj!!
….
Nakon poduže i besciljne
rasprave s trenerom odlučim: ajde probat ću, samo da mu dokažem da ne mogu.
- O, gle
mogu!
E, tako otprilike izgleda život i naše opiranje svemu što stavi pred nas.
Okrećemo glavu od svega što je naizgled teško. Vičemo da ne možemo prije nego
što smo uopće pokušali. Zašto?
Jer je to sve novo i nepoznato, a netko nam je nekad davno, možda još dok smo
bili mali pričao straaašneee priče o opasnim dalekim mjestima, zločestim
nepoznatim ljudima i teeeškim, nemogućim stvarima.
Da, naši stavovi, ponašanje i strahovi uvelike ovise o tome što smo o
životu učili u djetinjstvu. Oni koji su odrastali u pozitivnom okruženju uz
roditelje koji vjeruju u sebe i u njih danas su vjerojatno manje sputani,
uspješniji i sretniji.
No, čini mi se da je većina nas rasla uz roditelje koji se uz vlastite
sjebane živote nisu mogu posvetiti navijanju za svoju djecu. Otkad znam za sebe
slušam o nemogućim stvarima. Sretnijim životima rezerviranim za neke druge
ljude, druge obitelji, ne za nas, ništa dobro u životu nije za nas. Mi, eto,
baš nikako nemamo sreće, šta ćeš tako je…
I onda se ne usudiš ni probati. Čemu? Zašto? Pa teško je, ne moguće. Ili pak
probaš pa odustaneš čim se spotakneš o prvi kamenčić na putu. Evo dokaza da je
teško. Gotovo je, probala sam i ne ide. Opravdavamo sami sebi svoj odustajanje.
Drugi idu dalje, ali oni su u nepoštenoj prednosti, imaju više sreće, sva
božanstva svemira su im naklonjena. Ja nisam rođena u milosti bogova. Bolje da
odmah stanem i odustanem.
Ali taj uporan život ne odustaje… samo baca prepreke i viče: Probaj! Probaj!
Probaj! A onda shvatiš da ne možeš više odustajati od sebe. Svi ti slojevi nagomilanih
teško je i ne mogu postanu nepodnošljiv teret duši koja zna da nije
za to rođena. Počinje te gušiti vlastiti život. I tad imaš samo dvije opcije -
probati ili umrijeti dok si još službeno živ.
Odbacivanje godinama taloženih, štetnih slojeva izuzetno je težak proces. Bolan
poput skidanja slojeva kože. Ali to je jedni ispravan put, ništa ne ide lako ni
na brzinu. Prije svega moraš odbaciti sve nametnute stavove i strahove, sve
usađene obrasce ponašanja i razmišljanja, sve nepotrebno i štetno, sve što te
opterećuje, guši i koči.
To znači odbaciti dobar dio svog dosadašnjeg identiteta, za čim ostaju praznine
koje treba popuniti nečim novim, svježim, boljim. To znači odbaciti stavove
koje su nam roditelji uporno usađivali. To znači odbaciti sve norme koje nam društvo
neprestano nameće, zaboraviti sva društvena očekivanja i zadane rokove što to
sve i do kada moramo obaviti. I svako moraš, i svako ne možeš… sve to ostaviti
iza sebe znači napokon si priznati da imaš pravo ne željeti ono što „bi trebao“
željeti, ne razmišljati onako „kako bi trebao“ razmišljati.
I probati, ali ne samo probati već biti uporan u probavanju… ako ne ide iz
prve možda će iz druge, treće, pete, stote, petstote. Život je jedan velik
trening. Uči nas uvijek probati malo više, uvijek raditi malo jače dok nas naša
vlastita snaga ne iznenadi. Uvijek možemo više nego što očekujemo. Iako je teško,
i budimo realni, nikad zapravo ne postaje lakše, uči nas da svaka teška faza
ima svoju svrhu i svoj kraj. Svaka bol koja se povremeno pojavi na kraju pođe.
To što je teško ne znači da ne možeš niti da je vrijeme da odustaneš. Samo
diši, radi i čekaj kraj. Ništa vrijedno ne dolazi lako.
Ono što ostaje poslije svake teške faze je neka nova snaga, izdržljivost
i vjera u sebe.
Što god da želiš samo probaj… prije nego kažeš ne mogu probaj. Inače nikad
nećeš znati koliko si zaista jak, a sve što dolazi pred tebe nikad nije više nego
što možeš podnijeti.
Primjedbe
Objavi komentar