Dnevnik apokalipse

Bila je to, bar u početku, sasvim nevidljiva katastrofa. Tako nekako počinje jedna on meni dražih knjiga. Zemljina rotacija se usporava, dan se produžuje, isprva samo za par minuta, a s vremenom sve više i više. U novonastalom kaosu ljudi pokušavaju naći način da nastave sa svojim uobičajenim životima. Uza sve što se događa i dalje se bave školom, odrastanjem, poslom, ljubavnicama…

U četvrtak ujutro život je još, naizgled, tekao svojim uobičajenim tokom. Jeei, sutra petak, subota party, nedjelja postalkohol i predponedjeljak depresija, mrzim ponedjeljak. I tako u još jedan krug, pa još jedan, i još jedan… Sve mi se to do prije dva dana činilo toliko besmislenim, a sad bih tako htjela da je ovaj ponedjeljak samo još jedan od onih omraženih ponedjeljaka u nizu. To bi značilo da je danas još jedna uobičajena subota, da se mogu baviti svojim uobičajeno dosadnim stvarima kao pilates, plac i čišćenje, spremat se cijeli dan za izlazak u Mediku kao da idem u Lisinski, veselit se proljeću i ljepšim danima pred nama…

U četvrtak su se već do pauze proširile kojekakve glasine o mogućem proglašenju karantene, zatvaranju granica, otkazivanju svih događanja. Neki težak, nevidljiv oblak neizvjesnosti obavio je inače prekrasan ranoproljetni dan.

Isprva se zabrinutost razvila ne zbog brige za najbliže i vlastito zdravlje već zbog gospodarstva i ekonomije. Turistička sezona je propala, euro divlja, svijet će stati, brojni poslovi će propasti, ostat ćemo bez plaća i radnih mjesta.

I opet smo pokazali da novac stavljamo ispred zdravlja. To se u normalnim okolnostima naziva ambicija, uspjeh. Ubijati se od posla 24/7, raditi pod konstantnim stresom na kojekakvim legalnim i ilegalnim stimulansima, odbijati stati kad je previše, probijati sve granice, uništavati tijelo i psihu zbog svote na računu koja je tako krhka.

Kad zaista dođe do toga da se neka kriza razbukta i sustav stane opstat će samo oni „čudaci“ koji žive izvan njega. Oni „neambiciozni luzeri“ koji su se povukli izvan gradova, žive samoodrživo u prirodi i od nje. Njima neće ništa značiti ni padovi na svjetskim burzama, ni rast eura, ni histerija masovnih medija. U situacijama poput ove postaje sve jasnije koliko je klimavo ono što smatramo sigurnim i koliko su besmislene neke stvari oko kojih se brinemo.

Tog čudnog četvrtka, vraćam se s pauze u ured glave pune kojekakvih misli. Prolazim pored ŠRC-a. Dečki iz centra farbaju ogradu oko tenis terena. Toplo je, grije nas prvo proljetno sunce, oni izgledaju baš smireno i sretno.

To je prizor iz jednog paralelnog svemira u kojem dolazi proljeće, dani su sunčani i topli, pripremamo se za aktivnosti na otvorenom, sve je savršeno osim boje ograde, samo se još to mora popraviti. U drugom je svijet na korak do raspada pa farbanje ograde izgleda kao naprosto besmislena i ironično smiješna radnja. Osvježena zelena boja apsolutno nikom više ništa neće značiti. U trećem je taj prizor čisti dokaz naših pokušaja da se maksimalno odupiremo svakoj katastrofi i do zadnjeg daha nastavimo sa svojim uobičajenim aktivnostima. Poput farbanja ograde tenis terena, kao da se sljedećeg dana neće zabraniti rad svim sportskim centrima u gradu.

Petak je još čudniji. Jasno je da se od ponedjeljka zatvaraju vrtići, škole i fakulteti. Dan prolazi u pripremama za slučaj da u ponedjeljak ne možemo doći u ured. Otkazuju se sva okupljanja i eventi najavljeni za vikend. Više o 100 ljudi ne smije biti na jednom mjestu.

ALI - ajmo zato svi u najveći jebeni Konzum u Zagrebu po sav šećer, brašno i wc papir na svijetu ikad. To je očito neki magični korona survival kit. Nema veze što će se tisuće nas natiskivati u redovima između polica i na blagajnama, kašljati jedini po drugima, dirati prljava kolica i novac. Dokle god imamo enormne količine šećera, brašna i papira za guzicu sigurni smo.

U panici su se ljudi počeli bespotrebno kretati. Svi su krenuli negdje umjesto da se primire i ostanu gdje jesu. Priča da će se Zagreb kao grad izolirati potaknula je ljude da potrpaju svari i djecu u aute i krenu gdje god… Svi koji su radili i studirali vani navalili su na granice, i oni koji su morali, i oni koji nisu. Kaos na granicama ne bi nastao da ga niste baš vi koji se žalite da čekate danima stvorili. Svaka čast i našim genijalnim čuvarima granica koji su se tek sad sjetili da ne moraju ručno tintom i perom ispunjavati formulare. Gle čuda tehnologije, mogu skenirati podatke iz putovnica.

Kako vam nije jasno da bespotrebnim kretanjem, stvaranjem gužvi u trgovinama i mahnitim kupovanjem GLUPIH stvari (da, tone šećera su glupa stvar!) samo pogoršavate situaciju i izažete sebe i druge. Najneshvatljivija glupost u cijeloj priči su mi penzići, koji se kao najugroženija skupina baš naviše muvaju po dućanima, apotekama, dižu svoje životne ušteđevine u bankama, gomilaju zalihe šećera, brašna i ulja… Zašto?

Sve je postalo tako čudno u zadnjih par dana, a kažu da nas najgore tek čeka. Neki glup osjećaj, ne straha već neizvjesnosti stoji u zraku. I dalje uopće ne znam što mislim o cijeloj situaciji. Broj oboljelih je zapravo izuzetno mali u odnosu na broj stanovnika, ali poduzimaju se drastične mjere. Znači da situacija i nije baš tako bezazlena. Ili je u pozadini nešto daleko veće?

Možda nas spasi to što smo mala i rijetko naseljena zemlja. Možda nas i ovo sranje zaobiđe za dlaku, a možda smo već potrošili svu sreću. Ne znam, ali želim da se moj dosadan život vrati svojoj dosadnoj normalnosti. Odjednom počneš cijeniti sitne stvari, ponedjeljke koje mrziš, tjedne u kojima se ništa zanimljivo ne događa, i šećer u kavi kojeg će mi uskoro ponestati.