Vrijeme velikih promjena i teških lekcija

What a time to be alive. Događaju promjene, korjenite promjene koje će naše živote preokrenuti naglavce. Ne, ovo nije sranje koje će proći za dva dana. Ne, sljedeće subote nećemo piti kavicu na suncu. Sljedeće subote će nas možda vojska tjerati s ulica. Koliko čujem, već danas to radi policija.

Ovo nije kriza koja će samo sjebat gospodarstvo, sezonu, turizam… Ovo nije kriza koja će samo izazvati nestašicu brašna i wc papira. Ovo je lekcija za cijeli svijet. Ovo je prvi put da butterfly effect osjećamo na vlastitoj koži. Do sada su svi problemi koji su se događali negdje drugdje bili problemi nekog drugog.

Požari u Australiji bili su problem koala, topljenje polova problem polarnih medvjeda, tu i tamo neki tornado u Americi bio je problem Amerikanaca… Ratovi, migranti, izbjeglice sve se to dešava negdje drugdje, ne dira nas direktno i nema previše veze s našim životima. Kao ni klimatske promjene. Tu i tamo bismo se požalili nekom pored nas kako je nenormalno hladno ili nenormalno toplo i to je sve.

Onda se dogodilo neko sranje, na nekoj smrdljivoj tržnici u Kini, za koju nikad prije nismo čuli. Počelo se lagano širiti, i dalje u Kini i dalje je to bio problem Kineza. Odmahivali smo rukom, ma di je Kina neće to do nas. Pa je došlo do Italije. I dalje to nije bio naš problem. Obična gripa, glupost. Onda je došlo do nas, a mi smo i dalje odmahivali rukom. To je problem onih par ljudi u bolnici. U početku dvoje, troje, pa desetke, sada već stotine. Podignute su šatorske bolnice, Arena koja je građena za sport i zabavu danas je improvizirana bolnica, a neki se i dalje ponašaju kao da je i to nečiji tuđi problem.

Škole i vrtići su zatvoreni, al nema veze možemo napraviti dječji rođendan za 50-ero djece i 100 roditelja. Sve to lijepo slikat za instač uz obavezan hešteg karantena. Zatvoreni su kafići i klubovi, al nema veze možemo napraviti intiman kućni party, samo za nas 30-ak plus još par frendova od svakog. Kako nam je super, hešteg karantena. Slušamo mi, kažu da je dobro biti na otvorenom, evo bacili roštiljčić na Jarunu, samo nas četiri, pet obitelji, nek se druže žene i djeca, hešteg karantena. I dalje nije naš problem što brojke samo rastu, od jednoznamenkastih do stotina…

Ovo što se događa je lekcija i test svakom od nas. Do sad smo pokazali ne samo da smo ovce, nego da smo jebeno glupe ovce. Cijeli život smo poslušni crkvi i politici, a sada kad zaista trebamo biti poslušni mi mislimo da je vrijeme za anarhiju. Baš sada smo odlučili da nam nitko ništa ne može zabraniti. Kako se usuđuju govoriti nam gdje ćemo se kretati i brojati koliko smo paketa wc papira kupili?

Dalje, pokazali smo koliko smo sebični. Od mahnite kupovine do nebrige za druge. Da, možda ti nije ništa, možda samo malo kašljucaš, al zašto bi pobogu ostao doma. I zašto bi kupio samo jednu kilu brašna kad možeš kupiti cijelu paletu? Ovo je dokaz da nismo svjesni koliko smo povezani. Koliko smo ovisni jedni o drugima. To što tebi nije ništa možda će nečiju mamu strpati u improviziranu bolnicu. Zbog tvoje zalihe brašna koje će na kraju postati hrana crvima netko će ostati gladan.

Novac je i dalje na prvom mjestu. To što se događa još je uvijek samo katastrofa za gospodarstvo. Da, ostat ćemo bez posla, al nek je svo zlo u tome. Ono što će se uzdrmati je fiktivna sigurnost koju su pružali novac i radno mjesto. Svi vi koji ste mislili da je apsolutno najsigurnija stvar na svijetu bila staviti potpis na papir na kojem piše: Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a onda s njim otići u banku i potpisati 30 godina kredita, jeste li još uvijek toliko sigurni u to? Stan uvijek možeš prodat, šta ne? Ne.

Protrest će se sve. Sve naše vrijednosti, stavovi, vjerovanja... Kad se sve ogoli, je li doista važno ono u što smo ulagali naš život? Je li doista sigurno sve ono što smo smatrali sigurnim? Jesu li materijalne stvari vrjednije od života?

Doći će na test svi odnosi, prijateljstva, veze, brakovi, ali i naš odnos sa samima sobom. Kad naši uobičajeni životi stanu, kad nestanu sve distrakcije i zabava, hoćemo li moći podnijeti one s kojima živimo i hoćemo li moći podnijeti sami sebe?

Ako ste pristali na vezu s nekim iz straha da ne ostanete sami, a život s tom osobom bio je donekle podnošljiv dok ste ju viđali dva sata dnevno, hoćete li ju moći podnositi 24 sata svaki dan sljedećih nekoliko mjeseci? Kad ne bude posla da vam okupira dan, kad ne bude nogometa i pive s dečkima, kad ne bude shoppinga i kava s curama... Kad ostanete prepušteni samo jedan drugom, hoće li vas to zbližiti ili udaljiti? Je li osoba s kojom si odabrao živjeti zaista osoba koju želiš pored sebe dok se svijet ruši?

I ono najgore i najteže. Kako ostati sam sa sobom? Kad se od našeg identiteta oduzme naš posao i karijera koju smo tako požrtvovno gradili. Kad postane upitno sve za što smo se tako čvrsto držali. Kad ne možemo kratiti vrijeme kavama, izlascima, površnim razgovorima i jeftinom zabavom.

Nad glavom će nam se nadviti najteža egzistencijalna pitanja. Morat ćemo naučiti kako u kaosu i panici ostati bistrog uma. Kako izaći na kraj s crnim mislima i najgorim mogućim scenarijima. Kako izvući ono pozitivno iz naizgled beznadne situacije i kako biti prisutan u sadašnjem trenutku.

Osim toga morat ćemo naučiti da sve što ćemo napraviti ili nećemo ovisi o nama i našoj samodisciplini. Raditi od kuće ne znači spavati cijeli dan. Znači probuditi se na vrijeme, odraditi što moraš i odoljeti krevetu koji te zove nazad. Ostati bez posla za neke će značiti priliku da se bave nečim svojim, da se napokon posvete onome što odgađaju cijeli život. Hoćeš li iskoristi vrijeme krize u svoju korist ovisi isključivo o tebi.

Sad kad ćemo se manje kretati o nama ovisi hoćemo li se toviti na kauču hranom iz apokaliptičnih zaliha koje smo stvorili ili ćemo održavati tijelo u formi. To što teretane ne rade nije nikakva isprika, većinom smo ih ignorirali i dok su radile. Ovo je test discipline, upornosti i volje.

Ova kriza je tu i da nas podsjeti na našu vezu s prirodom. Gušili smo Zemlju, sad ona guši nas. Ono što mi zovemo razvoj za Zemlju je ubojstvo. Kad stanemo, kad se prestanemo svakog jutra voziti u kolonama, kad prestanemo letjeti po svijetu da bismo se slikali za Instagram, kad prestanemo kupovati nepotrebne stvari dozvolit ćemo Zemlji da prodiše.  

Nadam se da će nas ovo što nas čeka sljedećih mjeseci naučiti da imamo svu potrebnu tehnologiju da dobar dio nas može početi raditi od kuće i tako smanjimo nepotrebna putovanja unutar gradova, kolone na cestama, stres, nervozu, žurbu… Možda nas nauči da ne moramo nastaviti devastirati hit turistička odredišta, da za upoznati svijet nije potreban masovni turizam. Možda nas nauči da shopping nije najbolja zabava, da nove krpice ne liječe sve i da možda baš i ne trebamo nedjeljom u dućan po čokoladu i čips. 

Što god da se dalje desi, budite svjesni - naši životi, ni mi sami više nikada nećemo biti isti. Dolazi vrijeme koje će promijeniti sve. I što prije postanete svjesni stvari i promjena koje zajedno moramo napraviti, brže i bezbolnije će sve ovo završiti.