Izgubili smo slobodu – tek sada?

U kazni smo, ne smijemo van. Zabranjena su nam druženja, kave, pive i izlasci. Svi koncerti otkazani su do daljnjega, festivalska sezona je upitna. Ne možemo se slobodno kretati ni unutar države, a putovanja izvan granica možemo zaboraviti na neko, čini se, ne baš kratko vrijeme.

Rekreativne aktivnosti sada podrazumijevaju skakutanje po stanu (sreća što ispod mene nitko ne živi), a shopping prekopavanje ormara u potrazi za nekom zaboravljenom trenerkom. Govorili su: naš život i naše navike značajno će se promijeniti. Izgubili smo slobodu i mislimo da se to dogodilo tek sada.

Sjećate se onih „slobodnih“ vremena, kada smo do 365 dana u godini imali slobodu koristiti svojih 20 dana godišnjeg odmora onda kada nam the big boss dozvoli. Bili smo slobodni od posla 20 dana u godini kada je to u najboljem interesu firme, a ne u našem najboljem interesu. Ne, ne možeš na godišnji u sedmom mjesecu. Zaboravi na te svoje festivale i gluposti. Od 15. do 30. 9. ti je super termin za ljetni godišnji. Taman više nema dosadnih turista.

Kad bismo napokon i izmolili taj svoj jadni godišnji, uvijek bi se dogodilo da se baš tada mora obaviti neki hitan i bitan posao. Tada smo nezamjenjivi i samo mi to možemo odraditi. Pa si the big boss naravno može uzeti za pravo da nas bar pet puta dnevno zove na privatni mobitel, traži da odradimo svoj dio posla jer je to u najboljem interesu firme. Godišnji se pretvori u rad od kuće uz užasnu nervozu, na posao ponovo trošimo dane svoje slobode.

Istina, od tih 365 dana u godini nisu svi dani radni. Nešto od toga otpadne i na vikende, ako imate sreće da ne radite u trgovini, turizmu, ugostiteljstvu i drugim uslužnim djelatnostima kojima vikend znači ubijanje do posla. Dakle, od sedam dana u tjednu od posla smo bili slobodni čak dva. Dva puna dana za druženje, odmor, rješavanje svih obaveza koje se nakupe tijekom tjedna, obavljanje kućanskih poslova i svih srcu nam dragih aktivnosti.

Ok, u danu koji ima 24 sata 8 sati provodili smo na poslu. Zvuči dobro, od 24 sata u danu na poslu smo samo 8 sati. Ili? Pa… ovisno o tome gdje živimo i gdje radimo neko vrijeme svakodnevno ode na putovanje do posla i natrag. Recimo da je to u prosjeku dva sata dnevno. Osim toga, ako baš niste tip osobe koji direktno iz kreveta može iskočiti na ulicu, ujutro morate odvojiti neko vrijeme za razbuđivanje, kavu, doručak, spremanje, oblaćene, uređivanje… Recimo da nam na to ode još jedan sat.

A kad vam je zadnji put radni dan trajao 8 sati? Kad ste bili slobodni u 17:00 ugasiti kompjuter i reći doviđenja? Redovito u dvije minute do 5 the big boss ulijeće ured i kaže:

- JA želim da ti to danas odradiš!

- Ali ja moram…

- Ne zanima me!

I tako ode još koji sat.

Kad podvučemo crtu, radni dan formalno traje 8 sati, na putovanje na posao i s posla ode još oko dva sata, na spremanje za posao još sat, plus pokoji prekovremeni – dolazimo do toga da smo na posao dnevno ukopno trošili oko 12 sati. 12 od 24, pola. Fair enough? Da, ako ste superman ili ljudi koji žive iznad mene i ne spavate nikad. Ako pak morate spavati 8 sati da biste sljedećeg dana bar donekle normalno funkcionirali ostaju vam 4 budna sata slobode. Wow, looodilo! Od 24 sata u danu imali smo 4 sata slobode. Nakon što se izmorimo na poslu, najbolji i najproduktivniji dio dana podredimo interesima firme i željama the big bossa ostaje nam čak 4 sata slobode. U ta četiri sata dnevno bili smo slobodni baviti se svim svojim osobnim i obiteljskim obavezama, kućanskim poslovima, kupovinom i pripremom hrane, pa čak i gledanjem televizije.

Bili smo slobodni družiti se na kavama. Znate one poruke:

- Ej, kad ćemo na kavu?

- Dogovorit ćemo se.

Dogovorit ćemo se…

Mogli smo ići i u shopping centre i slobodno peglati kartice koliko god nam dozvoljava broj koji pokazuje stanje računa. Lijepa je, ali… čekat ću sniženje! Slobodan izbor.

Bili smo slobodni vježbati u fitness centrima.

- Tvoja grupa je ponedjeljkom, srijedom i petkom u 6.

- A ako nekad ne stignem baš u 6, mogu doći u 7?

- Ne.

Slobodan izbor, tvoj termin za vježbanje je od tad do tad. Uzmi ili ostavi.

Sve smo to nazivali normalnim. Sve smo to nazivali SLOBODOM. A ja osobno ne vidim veliku razliku između: ne možeš iz stana jer traje karantena i ne možeš iz ureda jer traje radno vrijeme (čak i kad završi radno vrijeme ne možeš iz ureda dok to the big boss ne blagoslovi). Propuštamo sunčane dane zbog karantene. A koliko smo ih propustili jer smo bili na poslu? I to smo nazivali normalnim, i to smo nazivali slobodom.

Ne vidim razliku niti između ne možeš na putovanje jer su granice zatvorene i ne možeš na putovanje jer ti nije odobren godišnji. Koliko smo puta morali otkazati planove zbog posla? Ili smo uopće odbili bilo što planirati pod izgovorom: ne mogu, moram raditi. I to smo nazivali normalnim, to smo nazivali slobodom.

Izlasci i koncerti vikendom su super, ali… Umorna sam od posla, neću se naspavati, bit ću sjebana u ponedjeljak. Ne, hvala. Drugi put. Drugi put… i to je sloboda, i to je izbor. Kave… kave subotom na špici i nedjeljom na Jarunu, na terasama okupanim suncem najbolji su dio proljeća, al… Čut ćemo se. Dogovorit ćemo se. I to je bilo normalno, i to je bila sloboda.

Kao izuzetno asocijalnoj osobi izolacija mi ne pada teško. Ima nešto lijepo u samoći, možda se sloboda krije u njoj. Ipak, žao mi je što prije nismo više koristili slobodu koju smo imali. Živjeli smo kao da će sve to trajati vječno. Čut ćemo se. Dogovorit ćemo se. Drugi put. Drugi tjedan. Drugi mjesec. Druge godine. Odgađali smo život.

Žao mi je što nismo više putovali, više izlazili, više se družili. Žao mi je što smo živote podređivali interesima firmi i željama the big bosseva. Zanimljivo je kako smo sad odjednom svi postali nepotrebni, a kad smo tražili naš godišnji tad smo bili nezamjenjivi, firma bi propala da nismo radili 31.12. ili 15.7.

Smiješno mi je i paradoksalno kako ovo što nam se događa sada doživljavamo kao oduzimanje slobode. A prije smo bili slobodni 20 dana u godini i to tek nakon što the big boss potpiše odobrenje. Od sedam dana u tjednu dva smo bili slobodni trošiti na oporavljanje od iscrpljujućeg tjedna iza nas i nervozu zbog stresnog tjedna pred nama. Od 24 sata u danu, bili smo slobodni 4 sata baviti se svojim obavezama i potrebama. I tako u krug, kao hrčci u kavezu. Živjela sloboda!