Na burzi si

Yeah, it happened - Na burzi si. Just like that. Ne mogu reći neočekivano, ali u svakom slučaju prije očekivanog. Kažu da nas je već 18 tisuća, a mi smo tek prve žrtve. Prava šteta znat će se za par mjeseci kad se podvuče crta i zbroje stvarni gubitci.

Gospodarski aspekt ove krize zapravo mi je bio najmanji problem. Činjenica da ću prije ili kasnije završiti na burzi nije me toliko brinula. Na burzi sam doma. Toliko sam često tamo da već znam napamet što sve tete traže, više mi čak i ne fali onaj jedan mistični papir. Ali, biti bez posla u vremenu kad nam se tlo pod nogama doslovno trese, zrakom nas napadaju virusi, zatvorenici smo svojih domova… well, that’s new, i najblaže rečeno – sranje je.

Prva, ne baš utješna, činjenica je to da smo tek na rubu ponora, još nismo ni počeli tonuti. Drugo, virusi, potresi i druge katastrofe koje nas vrebaju sa svih strana samo pojačavaju osjećaj straha, nemoći i nesigurnosti. Treće, karantena. Tu si di si. Nema mrdanja. Otići negdje, odmorit se i sabrat nije moguće. Usput rečeno, poskupljuju cigarete i alkohol.

Kako ostat normalan u ovom ludilu? Ne znam. Al znam da više bumper stickers sranja tipa Everything happens for a reason ne vrijede. To mi možeš reći kad me napuca neki kreten, ko ga jebe naći ćeš drugog (još većeg) kretena. Ovog puta ne. Everything happens for a reason je zadnje što želi čuti netko tko je ostao bez posla i bez krova nad glavom.

Mislim da pretjerano pozitivno razmišljanje sada može biti jednako štetno kao i pretjerana zabrinutost. Važno da na pravi način uspijemo procesuirati sve što nam dolazi, kako nam dolazi. Nije vrijeme za junačenje, nije vrijeme za lažno pozitivan stav. Ovo što nam se događa nisu stvari koje možemo prožvakati stisnutih zuba i potisnuti negdje duboko u sebe. Sve što sad budemo potiskivali izbit će na površinu kad-tad. Kao potres unutar nas samih, u najgorem mogućem trenutku kad se stvari slegnu, kad se sve smiri. Doći će nam na naplatu sve što nismo probavili na vrijeme, sve što nismo proživjeli kako je trebalo i kad je trebalo jer smo mislili da moramo biti jaki. Sve što dolazi primi, proživi, otpusti. Dan po dan, problem po problem.

Sigurna sam da ću imati oscilacija u raspoloženju, stavu i energiji. Za sada sam ok, samo umorna od psihički napornih tjedana iza mene. Kad se napokon odmorim vjerojatno ću osjetiti navalu pozitive, kreativnosti, slobode i novih mogućnosti. A kad se ta energija iscrpi sigurno ću pasti u neko beznađe i očaj, ponovno će mi trebat odmor da se vratim u stanje ispunjeno pozitivnom energijom. Tako je bar bilo do sada, u normalnim okolnostima. Nositi se sa svim ovim krizama istovremeno bit će, hm… malo teže.

Kako god bilo, morat ćemo se prilagoditi i naći način da sami ispunimo svoj dan, bez ikakvih smetnji i obaveza izvana. Nažalost, moramo biti svjesni da novi posao nećemo naći tako brzo i da je pred nama totalni krah gospodarstva. Ali život mora teći dalje. Sada imamo jedinstvenu priliku posvetiti se onom što smo oduvijek htjeli. Raditi nešto sami i za sebe. Naći svoj mali prostor pod nebom, aktivnije se posvetiti hobiju, razraditi onu ideju koja nam se godinama mota po glavi…. Mislim da je to jedini izlaz. Kad se stvari malo stabiliziraju netko će možda trebati to što radimo, nekom će se svidjeti, netko će nam biti spreman platiti.

Sada ovismo sami o sebi. Sustav je krhak, poslovi „za stalno“ su poslovi „dok ne prestaneš biti potreban“. A i mi smo krhki. Sad je svima jasno koliko malo je potrebno da se izgubi sve. 10 sekundi jedne nedjelje ujutro, malo duži boravak u prostoji punoj ljudi… Zašto smo onda sve svoje vrijeme, cijeli svoj život podređivali stvarima koje mogu nestati u sekundi? Jedan poziv i na burzi si. Nikog više nije briga koliko si godina svoje dane podređivao tom poslu, živio za njega, planirao godišnji prema njemu, ne viđao obitelj zbog njega, ne spavao zbog njega, proživljavao stresne situacije zbog njega, koliko si prekovremenih poklonio firmi… na burzi si, i sve to više nikog nije briga.

Iskreno, nisam sigurna hoću li se ikad moći vratiti u sustav, sve i da opstane takav kakav je. Dala sam mu previše vremena, prevelik i prevažan dio svog života, previše je tu bilo odricanja od stvari koji zaista volim, previše zanemarivanja sebe u korist nekog drugog da bih na kraju uvijek završila na istom mjestu – na burzi. Sad je pravo vrijeme da se vratim sebi i onom što mene čini sretnom, a trenutno mi je to jedina opcija. Bez nemam vremena i svih drugih mogućih izgovora.